Promatrajući izbliza zbivanja u Umagu i gledajući ih očima malog, običnog čovjeka naprosto se nameću, sama od sebe, neka razmišljanja. Dopuštajući da jedan takav pogled ne može biti potpuno objektivan, držim da to u ovom slučaju nije posve istinito. Pogled, da bi bio objektivan, mora osim svoje određene širine imati i svoju dubinu i svoju visinu, a te tri dimenzije uvelike ovise o broju godina samog promatrača odnosno količini njegovog životnog iskustva.

Dozvoljavam si da u ovom slučaju kvaliteta implicira dominaciju nad kvantitetom jer netko s upravo navršenih trideset ljeta može imati bogatiji i sadržajniji život od nekoga tko je upravo zakoračio u recimo petu deceniju svog života. Stoga, moj pogled širine, dubine i visine netom navršenih trideset osam godina mi govori slijedeće: Potpuno nepravedno i neopravdano grad Umag stagnira, zaostaje i ne razvija se u onom pravcu i onom brzinom koja dolikuje gradiću takve povijesti, tradicije, položaja i mogućnosti iz jednog jedinog i prostog razloga a taj je nesposobnost ili nedovoljna sposobnost onih koji ga vode. Sposobnih za sebe, ali nesposobnih za sve ostale. Iako im je u opisu radnih mjesta i za što dobivaju sasvim pristojne plaće upravo briga za građane.

Očekujemo li kao građani previše ako se nadamo da bi kompletno gradsko poglavarstvo trebalo ponuditi svoje ostavke na raspolaganje zbog posljednjeg događaja odnosno zbog dvadeset i dva milijuna (kuna) razloga (cifra od koje se običnom čovjeku zavrti u glavi)?! Moralnosti nema bez određenog stupnja svijesti, savjesti, znanja i volje. Dakle, svega onoga što im kronično nedostaje. Jer da nije tako, još odavno bi radi onih koji im dadoše svoje glasove i povjerenje za zajedničku imovinu, svoja mjesta prepustili sposobnijim i stručnijim od sebe.

Od neobične je važnosti građanima kad izlaze na izbore birati one koji osim stručnosti, u svoj karakter imaju čvrsto ugrađene osobine poput moralnosti, odgovornosti i ostalih etičkih načela zasnovanih na općeprihvaćenim ljudskim normama. Za potvrdu takvih tvrdnji ne moramo ići daleko, dovoljno je samo malo pogledati naokolo. Što reći za grad koji nema nijednu srednju školu ni mogućnosti ikakve više naobrazbe, nema niti jednog kružnog toka, ima najzapušteniju starogradsku jezgru jadranske a bogami i kontinentalne Hrvatske, nikakvu poduzetničku zonu a znamo da je poduzetništvo pokretač gospodarskog blagostanja (a možda i ne znaju?!), zgrade koje se raspadaju i krovove koji otpadaju, sezonu od jedva tridesetak dana, dom umirovljenika koji će dočekati tko zna koja generacija itd., itd.

Zar je toliko teško, u nedostatku vlastitih konstruktivnih rješenja, baciti pogled preko susjedovog plota i riješiti stvari na način naših kreativnijih susjeda, s ovu i s onu stranu granice. Pa primjerice, nedaleki Pazin ima čak dvije srednje škole i odnedavno mogućnost visoke naobrazbe na otvorenom odsjeku riječkog veleučilišta, Buzet je u izgradnji treće poduzetničke zone, Piran ima izvrsno riješen starogradski prometni režim, Portorož gotovo dvanaestomjesečnu sezonu, Rovinj uređuje i obnavlja sve zgrade a idu čak toliko daleko da svojim sugrađanima daju bespovratne potpore za cjeloživotno obrazovanje. Dakle, u središtu svega je briga za malog čovjeka i poboljšanje kvalitete njegovog svakodnevnog življenja.

Grad Umag funkcionira čisto kao privatna građevinska tvrtka. Možda u tome ne bi bilo ni ničeg lošeg kad bi imao i vlastita sredstva. Ovako novcima građana financira vlastite projekte. Koji nisu u njihovom interesu. Mislim, građana. A možda ćemo zaboraviti na te probleme kad se budemo brčkali na novosagrađenoj gradskoj plaži. Koja je od neobične važnosti i prioriteta svih nas. Ali mi se ionako ništa ne pitamo. Dok plaćamo.

Ne mogu odoljeti, a da građane ne podsjetim na jednu staru izreku (velika je mudrost satkana u povijesti naših ljudi) koja glasi: „Teško je s medom raditi, a prste ne lizati“. Neki, bogami, i do laktova stigoše. (Tanja Rako)