Naravno da je riječ o Umagu, makar bi se našlo podosta gradova kandidata koji bi se mogli šepuriti ispod ovakvog naslova, i u Istri a i diljem Lijepe Naše. Ono što, međutim, izdvaja Umag od ostalih gradova pogodnih za igre bez granica je to što se u njemu odvija tzv. kriza gradske vlasti koja sudeći po brojnim ispunjenim novinskim stupcima dostiže svoj vrhunac. Ili dno. Ovisi s koje strane gledate. Tako su vijećnici zaratili jedni protiv drugih, svi se međusobno optužuju i napadaju, a dogovora ni na vidiku. Ostaje, međutim, nejasno kako je moguće ne postići dogovor kad se svi kunu da su rukovođeni isključivo brigom za građane. Prije će biti da su posrijedi naglo narasli osobni i stranački interesi nego li dobrobit nas građana. Tako jedan vijećnik napada drugog jer da je napao trećeg točnije članicu Poglavarstva. Jer da nije smio pošto je on mesar, a dotična gospođa uvažena arhitektica. Koje li drskosti, kako se samo usudio na tako nešto?! Moja namjera nije napadati niti braniti nikoga od navedenih persona, pitam se gdje nestade demokratsko pravo na slobodu mišljenja i govorenja. Dobro je poznata činjenica da je u Republici Hrvatskoj, na žalost, svega 8% visokoobrazovanih stanovnika. Znači li to da će ogromna većina građana ove zemlje morati držati jezik za zubima jer nema diplomu?!

Svaka osoba koja postaje dijelom izvršne vlasti ili pak oporbene manjine, za svoj rad odgovara biračima čijom je voljom zapravo tamo i dospjela. Ono što se kod nas događa jeste izigravanje volje birača na sve moguće načine, bilo sklapanjem koalicija, političkom trgovinom, korupcijom i tko zna kako sve ne, što je bilo naročito vidljivo prilikom proteklih parlamentarnih izbora. Umag je već postao grad-slučaj zahvaljujući višegodišnjoj vladavini dokazano nesposobnih. On je danas devastiran, apartmaniziran i betoniziran, uopće postao je mjesto neugodnog življenja, bez ikakve ideje i vizije razvoja i napretka.

Zamislite da vodite tvrtku, jer vođenje grada nije ništa drugo doli vođenje poduzeća, u koje vam se svake godine slijeva sve više i više novca i potpuno ste neovisni o tržišnim kretanjima. Nemate konkurencije, ne ovisite o broju prodanih roba i usluga, ne pogađaju vas nikakva poskupljenja. Jedino što se od vas traži je da radite svoj posao tj. ono za što ste obilato plaćeni. Ali čak i to jednostavno premašuje Vaše sposobnosti. Ali kad usporedite Vaš osobni razvitak, napose materijalni, onda vidite da su Vaše sposobnosti osobnog napretka upravo obrnuto proporcionalne Vašim sposobnostima za vođenje poduzeća odnosno grada.

Još je jedna osobina vladajućih koja odskače od ostalih, to je svima znani nepotizam. Kandidirate li se na bilo koje radno mjesto koje je u direktnoj ovisnosti o volji gradskih otaca morate zadovoljiti nekoliko ključnih kriterija koji nemaju blage veze s vašom sposobnošću i obrazovanošću. Prvi kriterij koji morate zadovoljiti tiče se pomnog prebrojavanja vaših krvnih zrnaca. Ako ih imate odgovarajući broj, spremni ste za ispunjenje sljedećeg kriterija koji se tiče mjesta vašeg rođenja tj. morate biti rođeni na točno određenom teritoriju. Ako ste mrvicu udaljeniji od poželjnog, tada vaše šanse naglo padaju u vodu. Međutim, zadovoljite li i ovaj kriterij spremni ste za test broj tri odnosno morate imati i poželjne roditelje. Pritom je važno da potječete iz patrijarhalne obitelji gdje je otac, zna se, glava kuće a majka je skromna i samozatajna žena uvijek spremna svojim interesima pretpostaviti interese svoje uže i šire obitelji odnosno sama sebi biti zadnja rupa na svirali. Ako ste imali tu „nesreću“ pa je vaša majka obrazovana i moderna žena koja misli svojom glavom, onda više niste pogodni za dotično radno mjesto. Jer to će značiti da ste i vi problematična osoba koja je u stanju misliti svojom glavom a to je pak osobina koja je najmanje poželjna od svih vaših karakteristika. Uspijete li pak kojim slučajem zadovoljiti sve tražene kriterije, onda vašoj sreći neće biti kraja jer posao je vaš. Ako pritom još posjedujete i člansku iskaznicu vladajuće partije, onda vas je osobno dotaknula božica Fortuna. Jer komotno možete zasjesti u direktorsku, a bogami i gradonačelničku fotelju. Da li je i u kolikoj vezi takav način biranja zaposlenika, odnosno dominacija podobnosti nad sposobnošću, sa katastrofalno lošim stanjem u gradu, ostavljam čitateljima na prosudbu. Ionako će sve to narod pozlatiti…

Po prirodi nisam zavidna osoba, ali prije koji tjedan me u sred srca pogodi žaoka ljudske zavisti kad pročitah izjavu našeg najuspješnijeg tenisača, Ivaniševića, u kojoj kaže da vodi svoju malenu kćerkicu u Ameriku jer ne želi da odrasta u nezdravoj sredini. Ja svoje dijete ne mogu uzeti za ruku i odvesti ga daleko od ove nezdrave sredine jer niti sam sportaš kalibra jednog Gorana, a nisam ni član dioničkog društva „Ko je jamio, jamio je“ d.d. Moram kako znam i umijem odgojiti svoje dijete u zdravu i normalnu osobu u ovom nezdravom okruženju. Stoga je važno da svatko od nas ponaosob što prije u svojoj glavi raščisti s ovakvim bolesnim načinom razmišljanja, ako ne radi sebe, onda radi budućnosti vlastite djece. (Tanja Rako)