SMEĆE U GLAVAMA

Detalji

Hitovi: 2537

Biti liberal po vokaciji i ideološkom opredjeljenju znači brinuti o sebi, svojim pravima i slobodama. Nema toga interesa kolektivne prirode koji prednjači nad mojim pravom da odlučim u kakvom svijetu želim živjeti. Ne postoji državni interes koji može pregaziti moju slobodu i neotuđivo pravo da živim u zdravom okolišu. No, da bih živio život dostojan čovjeka trebam napredak, tehnološki razvoj koji će mi omogućiti da u cijelosti uživam u svojoj slobodi. E, tu nastaje problem!? Kako pomiriti dvije naizgled nepomirljive sfere ljudskog života, pravo na zdrav i očuvan okoliš, te pravo na tehnološki razvoj, napredak?

Kvaka političke, gospodarske i društvene sfere jest u činjenici da u svakoj od njih prevladavaju interesne skupine koje se zbog raznoraznih razloga i interesa trude naglasiti svoje rješenje ili viđenje svake situacije za koju postoji javni diskurs. Ništa drugačije nije kada govorimo o zaštiti okoliša. Zeleni, nevladine udruge i skupine građana naglašavaju važnost očuvanja prirodnih resursa i zaštite okoliša. Pri tome propuštaju reći da često propagiraju interes velikih gospodarskih igrača ili političkih elita koji zauzvrat, pumpanjem sredstava i pružanjem legitimacije, opravdavaju njihovo postojanje i djelovanje. Dobar je primjer u Hrvatskoj pitanje iskorištavanja fosilnih energenata iz Jadrana ili nikad do kraja definiran projekt Plomina C. Interesne skupine svojom egocentričnošću zanemaruju širi interes i prenaglašavaju eventualne negativnosti nekog programa ili projekta. Političari i vlade, opet, da bi zaštitili svoje postojanje često idu linijom manjeg otpora, kupujući tako socijalni mir. Naime, političari zbog kratkoročnog efekta forsiraju projekte koji na dugi period proizvode značajne negativne učinke. Nema veze, važno je obmanuti javnost i trajati do drugih izbora. Nakon toga već će se neka druga vlada baviti „vrućim krumpirom“ okrivljujući prethodnu zbog „kostura u ormaru“. Opisane pojave i modusi ponašanja društvenih aktera nisu isključivo hrvatski problem, već se to ponavlja po šabloni čitavom regijom. Jedan od razloga tomu jest nepostojanje jasne agende razvoja za određeno vremensko razdoblje. Agenda bi trebala imati za cilj jasno definirati gdje određeno društvo želi i mora stići u nekom realnom vremenu, a da to bude maksimalno produktivno, ali i održivo, te sa što manje negativnih implementacija. Konkretno, kada govorimo o gospodarskom napretku, onda je to svakako tehnološki razvoj koji ide ruku pod ruku s očuvanim i zdravim okolišem. Takvu smjernicu politika možemo nazvati održivim razvojem. Agenda nije nikako vezana uz stavove, htijenja i interese jedne vlade. Ona je nadpolitička i predstavlja „zakonitost djelovanja“ za svaku novu vladu, bez obzira na politički predznak. Agendama se politike podređuju, a ne obratno, kako to biva kod neozbiljnih vlasti. Da bi agenda bila prihvaćena od što je moguće većeg broja društvenih skupina, pojedinaca i interesnih sfera, potrebna je javna rasprava koja uključuje sve zainteresirane skupine. Jedino na takav demokratski, gotovo plebiscitaran način agenda održivog razvoja može ostvariti široku prihvaćenost i legitimitet. Društveni konsenzus osnova je svake agende. Bez konsenzusa agenda predstavlja mrtvo slovo na papiru, svedena je na običan pamflet. Ništa više poražavajuće za vlast nije, no što je odustajanje od pravaca i ideja koje je samo do prije nekog vremena branila na svaki način, a danas zbog straha od gubitka vlasti i utjecaja, bez imalo odgovornosti odbacuje taj isti pravac. To se događa s održivim razvojem, konkretno eksploatacijom ugljikovodika u Hrvatskoj. Odjednom je svima stalo do zaštite Jadrana, a to što Italija, Crna Gora, Albanija već odavno crpe naftu i plin iz Jadranskog mora kao da je nebitno i ne tiče se ikoga. Plomin C, važan projekt nadgradnje energetske neovisnosti Hrvatske, također čeka u nekoj ladici neke nove političke elite da jasno kažu istinu, a ta je da termoelektrana Plomin služi jedino i samo za političku manipulaciju na relaciji Istra – Zagreb. To što su strani investitori ušli u projekt potpisujući ugovore koji, eto, sad nikome ništa ne znače i koji će u krajnjoj konzekvenci proizvesti basnoslovne odštete u korist investitora, a na štetu države, nikome nije važno. Ovakve i slične groteske hrvatske političke zbilje ne bi se događale kada bi svi zajedno znali kamo idemo i što želimo. Pritom, nije samo politika ta koja se pita, već su tu i građani koji se ponekad ponašaju kao da se demokracija, a s njom i odgovornost do sebe i društva, dešava nekome drugome. Svi bi samo prava, a odgovornost prepuštamo onim drugima koji su za to plaćeni u parlamentima i vladama, pri tome si dajući za pravo držati megafone uvijek spremnima za protest i kuđenje „neodlučnih i nesposobnih vlada“. Možda je zaista kucnuo čas da se svi zajedno parafrazirajući Kennedyja upitamo što mi možemo učiniti za vlastiti prosperitet, ne čekajući a priori „na nož“ svaku odluku i projekt vlade zato jer nam se čini da će njime biti ugrožena naša gredica u vrtu, maslina ili voćnjak.

Udahnimo svježi zrak, koncentrirajmo se i zamislimo naš mali raj. Taj raj preslikajmo u slikovnicu koju ćemo nazvati AGENDOM NAŠEG BOLJEG SUTRA. Dopustimo sebi pogled u sutrašnjicu bez licemjerja današnjeg partikularnog interesa. I ne zaboravimo, većina (ni)je uvijek u pravu.

                                                                                                                                Glasnogovornik HNS-a IŽ, Enver Kasa